Zašto netko, tko po vokaciji nije kreativac, i vjerojatno nema pretjeranog afiniteta da se bavi kreativom (ako ne računamo pomoć klincu oko zadaće iz domaćinstva ili nedavni tečaj dekupaža), osjeti potrebu korigirati stvari koje su radili neki od najboljih stručnjaka u domaćoj oglašivačkoj industriji (Señor team <3). Da se ne muljamo, zaključak je jednostavan i porazan: jer nam ne vjeruju.
Imao sam neki dan jedan od onih dana. Kad malo propitkuješ sve oko sebe, što radiš, kako i zašto to radiš. Čujem kolege kako broje; klijenti pišu bolji kopi od njih, dizajniraju bolje od najboljeg dizajnera, rasturaju tipografiju. Ide im montaža, art direkcija, casting, režija. Kad bih bio površan (a uz sve moje mane površnost nije jedna od njih) ja bih se ljutio. I ljutim se. Ide mi to… znate gdje. Dođem u agenciju pa govorim proste riječi (nisam kreativan psovač), slušam tužne pjesme i maštam kako sam dovoljno bogat da ništa ne radim. Kad mi nekonstruktivnost dosadi, krenem analizirati i razmišljati o stvarima, uzrocima, motivima. Zašto je tome tako? Holistički: kad je ruka amputirana flaster više ne pomaže.
Neki sam dan odnio peglati košulje u kemijsku čistionicu. Tetu nisam poznavao pa sam proveo 10 minuta objašnjavajući kako je želim ispeglanu. Neću crte na rukavima, mrzim kad mi kragna strši i ni slučajno preko printa, molim. Jer je kod nas normalno očekivati da će vam krivo zalijepiti pločice u kupaonici, prevariti vas na vagi na placu pa zašto bi bilo drugačije kad naručite kilu i po kampanje. Nisam joj vjerovao pa sam (logično?!) preuzeo stvari (ne i peglu, though) u svoje ruke i podijelio pristojan broj savjeta iako u životu nisam ispeglao više od 5-6 košulja.
I onda mi je sinulo! Upoznao sam brdo dizajnera koji rade advertising jer ne mogu živjeti od plakata za festival plesne radio drame u Grožnjanu, režisera koji snimaju reklame dok čekaju da im se dogodi film (koji se btw nikad ne dogodi), za-donijeti-odluku-nesposobnih kreativnih direktora, digitalaca koji ne razlikuju lajkove od komunikacije, wannabe kopirajtera, copy-paste accounata… Je li moguće da Klijent misli kako agencije općenito ne razumiju njegov brand i probleme već gledaju kako bi s minimumom angažmana oderale što više love? Ako im je i stalo, rade to sigurno samo zbog nagrada i baš ih briga za njegove probleme.
Odgovornost ima nekoliko razina: osobna (prema zadovoljenju vlastitih potreba), odgovornost za posao (kako bi on bio dobro obavljen) i - odgovornost za odnos. Nažalost, u pozadini svakog odnosa je sukob. I to onaj unutarnji u svakoj od tih strana. Sukob između potrebe za suradnjom i potrebe za vlastitim integritetom. U poslovni (kao i svaki) odnos ulazimo radi ispunjenja vlastitih potreba/ciljeva – baš kao i naš partner. Ako gradimo simetrični odnos u kojem obje strane imaju resurse nužne za uspješno obavljanje posla (klijent – informacije / agencija - znanje), jednako smo odgovorni da on funkcionira bez reduciranja ijednog sudionika. Kompromis nije dobro rješenje jer naći se na sredini znači da nitko nije dobio ono što je zapravo htio. Možda je bolje, kao brisači na autu, jednom završiti na jednoj, a drugi put na drugoj strani. A to nužno podrazumijeva poštovanje, uvažavanje, uljudnost i povjerenje onog drugog. Ako čitaš ovo i misliš ali moj klijent ne razumije to što radimo za njih, nemaju pojma o našem poslu, ne žele slušati što im sugeriramo, bla bla bla… možda imaš krivog klijenta; nije svaki par idealan niti je svaki odnos održiv. Odgovoran si prema sebi da pronađeš/izgradiš bolji.
Znam kako mi pristupamo poslu. Trud koji ulažemo, znanje, iskustvo, suradnju s top ljudima koji žele dati najbolje od sebe. Je li zaista uvijek najbolje? Ne znam. Najbolje je što je moglo biti. U trenu kad na prezentaciji kliknemo na prvi slajd keynota znam da iza stoji puno promišljanja, ideja i, ne manje važno, srca. Ja bih to nazvao odgovornošću prema partneru, poslu i sebi. Odgovornost da posao i odnos u koji ulaziš odradiš dobro. Ponekad, kad se zvijezde poklope, i najbolje. Ako odgovornost nije standard, jasno mi je da smo upropastili klijente koji nas sumnjičavo gledaju kao šanere na buvljaku, ne znajući što kupuju i jesmo li tu da prokrastiniramo, izvlačimo se, muljamo ili da im pomognemo da uspješno komuniciraju i obavljaju svoj posao.
I zato, dragi “kolega”, svaki put kad sfušaš posao, loše rješenje prezentiraš kao dobro i misliš da si uvalio klijentu, ali i onda kad izdaš vlastite kriterije, želje i ciljeve uvalio si zapravo svima koji radimo ovaj posao - odgovorno. Nemoj nam više pomagati. Hvala.
Autor je svjestan kompleksnosti teme te određenih pojednostavljivanja teza u svrhu ograničenja duljine teksta. Za komentar, korištenu literaturu ili diskusiju (!!), baci mail na vanja @ senor hr
Tekst je originalno objavljen u knjizi Adbooka.