U nekom općem nezadovoljstvu i svim mogućim nijansama sivila koje pošteno obgrljuje ovu našu zemljičicu uvijek je užitak razgovarati s ljudima čija su energija, predanost poslu i svježina kreativnog promišljanja poprilično zarazni, a Vanja u tu grupu ljudi neosporno pripada. Bilo da se radi o agencijskim projektima, samoiniciranim kampanjama, humanitarnim pričama ili njegovim osobnim gastronomski orijentiranim preferencama, Blumenšajn u svom poslu vidno uživa, stvarajući projekte koji danas nekoj multi kompaniji donose neke multi cifre, sutra jednoj maloj udruzi potrebnu kunu više, preksutra obrtniku iz Slavonije novi branding. O čemu smo, uz seciranje Sudnjeg dana i nagrađivanja autorstva te Vanjine nove profesionalne stranice okrenute osnivanjem vlastite agencije Señor, popričali s Blumenšajnom, pročitajte u nastavku.

‘Ajmo prvo sa Sudnjim danom. Na prvom izdanju festivala dobio si čak tri nagrade, ujedno si ‘okićen’ i ordenom ‘Kreativac Godine’. Koliko su ti ordeni Sudnjeg dana značili u karijeri?

Vanja Blumenšajn: Dobro zvuče u kratkim rezimeima koje ponekad treba napisati.  Mislim da su nagrade važne, pogotovo za početnike, da ih ohrabre i podignu vlastita očekivanja, ali ne i da trebaju biti smisao djelovanja. Nagrade su uvijek super i čovjeku gode, ali kad skupiš neku «kritičnu masu» i nahraniš ego uvidiš da je još važnije dosezanje nekih (vlastitih) standarda, osobno zadovoljstvo s projektima, ugodne suradnje i slične stvari. Čini mi se da je najveći plus u tome što te kolege (bolje) percipiraju, pa imaš bolji ‘ulet’ za neke nove suradnje i nove lijepe projekte.

Kako gledaš na Sudnji dan kao nezavisnu platformu koja ističe i nagrađuje najbolje u kreativnoj oglašivačkoj industriji, koliko misliš da je strukovno postao važan u ovih par godina i koliko se po tvom mišljenju realno razlikuje od nekih drugih nagrada koje, među ostalim, nagrađuju priče iz marketinga?

Vanja Blumenšajn: Zadnjih desetak godina kroz žirije Festa i idejeX, kojima sam dva puta i predsjedao, imam dobar uvid kako tamo funkcioniraju stvari. Službeni je nacionalni festival po definiciji naklonjeniji advertising establishmentu i velikim igračima, pa je super imati nezavisni, indie Sudnji dan otvoreniji kreativcima, freelancerima i svima koji na taj način mogu skrenuti pažnju na svoj rad. Čitam ovih dana neke kritike Sudnjeg dana; bez želje da se igram sudca, rekao bih kako između rada i kritiziranja radije biram rad. Uz sve moguće nedostatke (neka prvi baci orden onaj koji je bez grijeha), Sudnji dan omogućuje manjim, alternativnijim, pa često i kreativnijim projektima da pronađu put do publike. A, ne zaboravimo, prije nego do publike do velikog žirija sastavljenog od (200+) ljudi iz kreativne branše. Najveća snaga Sudnjeg dana po meni zapravo ne proizlazi iz njegove komparacije s drugim festivalima, nego snažan fokus na autorstvo. Bliska mi je ta filozofija jer sam uvijek cijenio ljudski faktor, snagu talenta, motivacije i rada koju pojedinac može unijeti u tim i projekt. Sudnji dan vrednuje najzaslužnije za ideju i izvedbu, a priznavanje i prepoznavanje osobnih kreativnih zasluga je neizmjerno važno – na kraju krajeva i naručitelji posla bi trebali biti svjesni da radove kreiraju osobe, ne institucije.

Što očekuješ od sljedećeg Sudnjeg dana, hoćeš li prijaviti neke radove i misliš li da je važno sudjelovati ili je najvažnije pobijediti?


Vanja Blumenšajn: Naravno da hoću! To je super prilika za pokazati još jednom stvari kojima si zadovoljan – eventualna nagrada je samo šlag na torti. Ne osjećam neko rivalstvo, volim vidjeti kada su dobre stvari nagrađene – prije bi rekao kako me razljuti kad nagradu osvoji projekt koji smatram, u nedostatku grublje riječi, nedovoljno dobrim. Od nove ekipe očekujem energiju da, prema najavama, dodatno proširi sadržaje oko samog festivala i učini ga zanimljivijim i relevantnijim. Prema prvim najavama čini mi se da planiraju otvoriti festival svima koji imaju sadržaj koji vrijedi podijeliti sa zainteresiranima. Nadam se da će optimizirati i samu mehanizaciju oko glasovanja, optimalno predstavljanje projekata (kao Behance npr.), kraću short-listu radi koncentracije glasača na zaista dobre projekte i tako ga učiniti više user-friendly. Ako Zets i ekipa čitaju, stojim na usluzi.

Misliš li da su Sudnji dan i slične nagrade važnije u strukovnom kontekstu – za rezimiranje kvalitetnijih projekata, onom osobnom kontekstu i zadovoljavanju ega ili na kraju krajeva onom realnom, opipljivom, gdje klijent pristupa nekom znajući da je ‘ponajbolji’ u svojoj branši? 


Vanja Blumenšajn: Koliko god pokušavali suprotno, festivali i nagrade uvijek su na neki način subjektivan odraz jednog trenutka – ponekad na finalni rezultat utječe dobra prezentacija, ponekad raspoloženje članova žirija, ponekad nešto treće… Sjećam se radova na koje sam bio jako ponosan, a nisu bili pretjerano festivalski uspješni, kao i meni manje dragih koji su skupljali nagrade. Nema tu neke apsolutne pravde/istine (ima li je i u čemu?). Pogotovo u slučaju Sudnjeg dana koji je načinom izbora pobjednika (velikim žirijem od 200+ članova), odabrao put demokracije nasuprot elitizma. Baš iz tog razloga festival prije svega doživljavam kao priliku za neki pregled situacije, poput revije trenutne produkcije – priliku da se stvari rezimiraju. Zanimljivo je na jednom mjestu vidjeti što je scena napravila, komentirati, kritizirati, uspoređivati… Generalizirajući, kad me pitaš o klijentima, mislim da nedovoljno prate festivale, pa i kreativnu scenu, što je šteta jer je to najlakši (i najzabavniji?) način za informirati se i saznati kako pojedini kreativci pristupaju poslu, razmišljaju, kreiraju, otkriti neki zajednički senzibilitet i često izbjeći nepotrebne natječaje za suradnju.

Je li ti se dogodila situacija da te netko angažira za neki posao jer je vidio da si dobio neku nagradu?


Vanja Blumenšajn: Dobro pitanje. Nemam pojma. Volio bih vjerovati da je. Ma zapravo, glavno da su se javili. Klijenti spadaju u dvije kategorije: one koji razumiju važnost kreativne komunikacije i one druge. Posljedično (ili uzročno?), jedni dodjele nagrade prate i percipiraju, dok ovim drugima služe jedino kao neka paušalna potvrda kvalitete. Prije bih rekao da sam primijetio kako mi klijenti ponekad dozvole i malo više nego što se usude jer vide rezultate mojih prošlih projekata i odgovornost koju imam za povjerenje koje su mi dali.

Je li ti termin ‘Kreativac godine’ (a neki regionalni mediji kažu čak i kreativac desetljeća) bremenit predznak, stvara li ti pritisak u radu i bojiš li se da sad sve što ti radiš ljudi gledaju s dvostruko većim očekivanjima? 

Vanja Blumenšajn: Paaa… siguran sam da ljudi imaju veća očekivanja, što bi me možda brinulo kad ne bi sam sebi bio najstroži kritičar. Ma, bez lažne skromnosti, nisam se nikad osjećao kao «kreativac godine». Malo je i pretenciozno od naše branše da tako svojata termin kreativnosti, koji je istovremeno tako genijalno uposlen u najrazličitijim područjima ljudskog djelovanja. Ono što vjerujem je da sam upoznao malo onih upornijih i posvećenijih od sebe. Pokušavam učiti, pomicati vlastite granice, stalo mi je do stvari koje radim – ne (samo) zbog nagrada i love, nego me uistinu veseli što će novi obrt u Vukovaru nositi ime koje sam smislio ili se jedna od najvećih regionalnih kompanija u svijetu predstavljati godišnjim izvješćem koje je u nekom trenutku bilo skica na mom stolu. Ako mogu govoriti o nekoj tajni uspjeha, vjerujem da bi to bila ta. Motivacija treba biti kreacija, a ne posljedice (nagrade, novac…). To dolazi samo po sebi. Poznajem previše onih u ovom poslu koji su to zaboravili pa su jureći ovo drugo, zanemarili ovo prvo. Zato uvijek navijam za iskrene, hrabre, «proizvođače» protiv korporativnih «preprodavača».

Kako ti, kao netko tko nije dizajner, ali stalno surađuje s dizajnerima i oni su kao suradnici osnovni dio tvog posla, gledaš na domaću dizajnersku scenu, profesionalno i osobno. Konzumiraš li i kupuješ li domaći dizajn?

Vanja Blumenšajn: Jedna od stvari koja me neizmjerno u Señoru veseli je mogućnost suradnje s novim ljudima. Za Brand New Year kalendar smo surađivali s 12 dizajnera od kojih je s većinom to bila prva poslovna suradnja –najveći je problem bio kako izabrati dvanaestoricu. Još danas žalim za nekima koje bih volio da smo uvrstili; od mog imenjaka Cuculića, Kune Zlatice… ma pojma nemam, možda smo trebali napravi kalendar s 52 stranice Zato već razmišljamo o Brand New Yearu 2015. koji bi mogao u fokus umjesto obrta staviti proizvode i suradnju s nekim novim genijalcima.
Što se scene tiče, čini mi se da je, kao i u mnogim drugim stvarima (budžetima naprimjer) veličina tržišta jako ograničavajući faktor. Specijalizacija je gotovo nemoguća jer su autori primorani svaštariti. Zamislite nekoga tko se odluči specijalizirati za isključivo jednu granu industrije ili samo kulturu, glazbu… Zbog toga treba još više cijeniti one koji su uspjeli izgraditi prepoznatljiv stil i kontinuirano održavaju kvalitetu, ali i težiti izlasku iz nacionalnih okvira kako bi proširili manevarski prostor. Uvijek ću prednost dati domaćem dizajnu (koji je opet, zbog malih naklada i tržišta, često u cjenovno nepovoljnijem položaju od stranog).

Nedavno si s kolegicom Ivom Kaligarić otvorio vlastitu agenciju Señor, nakon dugo godina rada u agenciji Imago. Kako je došlo do želje za osamostaljivanjem? 

Vanja Blumenšajn: Imago je bio važan dio mog profesionalnog odrastanja i sretan sam što sam sve tamo naučio. Prošao sam valjda sve funkcije od junior copywitera da bi prije odlaska iz agencije na mjestu glavnog kreativnog direktora vodio cijeli kreativni odjel (copywrite, design, video…). Prošle smo godine na idejiX za radove koje sam osmislio i kreativno vodio osvojili nagradu za kampanju godine, Grand prix festivala i bili proglašeni agencijom godine. Mislim da mogu mirne savjesti reći da sam osjetio da sam ispunio svoje ciljeve i da trebam nove izazove. Suradnja s Ivom nekako se prirodno nametnula, dijelimo slične poglede na posao. Ona je genijalka s nevjerojatnim smislom za analitičko i strateško razmišljanje, i ljubavi prema kreativi, pa se super nadopunjujemo u radu – vjerujemo da sva komunikacija treba imati podlogu u analizi i strategiji, koju je onda potrebno kreativno prenijeti. Ok, da ne idealiziram, Iva je jako teška oko jela, pa nam se često teško dogovoriti gdje ćemo na ručak. I teško priznaje da ja bolje vozim.

Je li ti razlika u pristupu radu velika, možeš li nakon relativno kratkog samostalnog perioda ‘bacit’ neku usporedbu?

Vanja Blumenšajn: Kad smo krenuli u solo vode bilo nam je jasno da je branša u možda najgoroj situaciji ikada i da moramo stvari sagledati iz potpuno drugog ugla. Pritom mislim na sve aspekte – od onog organizacijskog do načina na koji agencija pristupa zadacima i radi. Gotovo je nemoguće na ovako malom tržištu održavati veliku agenciju bez kompromisa u kvaliteti. Manji sustavi, poput Señora, koji imaju znanje i iskustvo velike agencije, ali istovremeno i fleksibilnost malog sustava koji projektno uključuje top profesionalce izabrane prema osobnim afinitetima i sposobnostima, mogu donijeti tako željenu svježinu. Ovako organizirana agencija nužno mijenja i drugi dio priče – način na koji kreira rješenja. Logično je da je opasnost od upadanja u zamku rutine puno manja. Mislim da je važno ne doživljavati samog sebe preozbiljno – takav stav onemogućuje kritički odmak neophodan za auto-korekcije i napredovanje. A ako me pitaš o osobnom zadovoljstvu, (skoro) stignem na jogu, više spavam, a podočnjake imam od gledanja filmova, ne poslovnih mejlova.

Je li u procesu između odlaska iz velike agencije i osnivanja svoje bilo razmišljanja o karijeri negdje izvan granica HR i koliko misliš da su u recimo copywriterskom i art-direktorskom poslu jezik i podneblje u kojem netko djeluje važni?

Vanja Blumenšajn: I jesu i nisu. Vjerujem da bi se vrhunski kreativci svagdje snašli i da bi svoju jezičnu/kulturološku barijeru pretvorili u prednost. Nakon velike agencije mi se činilo da dugujem sam sebi neki novi početak, sve su se druge ponude činile mrvicu presličnima onome što sam ostavio. Dolaze nova vremena, stari su se obrasci potrošili – htio sam se okrenuti nekim novim, fleksibilnijim načinima rada.

Vaš, nazovimo ga start projekt ‘Brand New Year’ imao je jako dobar feedback na internetu. Imena, brendove i identitete koje ste osmislili ponudili ste na javnom natječaju novim obrtima i tvrtkama. Kako je zaživio taj projekt, kakve su bile reakcije, ima li već vidljivih rezultata i jel’ otvoreno računovodstvo Don Računko?

Vanja Blumenšajn: Ideja iza Brand New Year kalendara bila je pokazati važnost brandinga i kreativnog razmišljanja u poslovanju. Čini mi se da u ovo recesijsko vrijeme poslovnjaci nisu dovoljno svjesni toga, a neki mali poduzetnici možda i ne znaju kome se obratiti i odakle krenuti. 12 imena, slogana i logotipa ponudili smo u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje i programom Obrtnik&partner i drago mi je da mogu reći da su prva tri (uključujući i tvog favorita Don Računka) udomljeni i to u Vukovaru, Požegi i Rijeci, a ostali su u proceduri te vjerujem uskoro na vizitkama ponosnih vlasnika. Projekt smo realizirali uz pomoć 12 istaknutih dizajnera i studija; moram ih nabrojati, mega sam zahvalan što su pristali biti dio ovog projekta i pomogli da bude ovako lijep. To su: Jagoda Jurišić, Nebojša Cvetković, Superstudio 29, Mireldy, ĐukićPavlović, Manasteriotti∞Marić, Hamper, Vedran Klemens, Šesnić&Turković, Izvorka Jurić, Boubish i Pero Vojković, uz posebnu zahvalu Imeldi. Volim ovakve projekte koji, uz što dozvoljavaju kreativnu slobodu i omogućuju suradnju s ovim divnim, kreativnim ljudima, imaju i neku širu korist za zajednicu te konkretne rezultate. Larpurlartizam me ne zanima.
 Znam da smo na pravom putu zbog gotovo svakodnevnih mailova u kojima nam se javljaju ljudi s reakcijama, ponudama za suradnju, željama za zajedničkim radom. Volio bi da nam se i nakon ovog intervjua jave copyji, dizajneri i svi ostali zainteresirani za suradnju (diskrecija zajamčena  ili žele Señorovu pomoć u nekom svom projektu u kojem možemo sudjelovati. Samo nek bude pametan i zabavan… ili za strašno puno novca.

Mnogi možda ne znaju da si ti jedan od inicijatora Dobrog buvljaka, meni jednog od najdražih humanitarnih projekata. Kako je nastao taj projekt?

Vanja Blumenšajn: Slično kao i neki drugi projekti o kojima smo pričali. Volim razmišljati o stvarima koje osim kreativne imaju i neku utilitarnu funkciju. U poplavi raznoraznih buvljaka bilo je očito da postoji publika koju takva razmjena zanima. Jasna je i potreba nevladinih udruga za sredstvima pomoću kojih ostvaruju svoje projekte, kao i želja ljudi da pomažu samo ih treba malo potaknuti. Kad ubaciš ove informacije u vlastiti softver, potreban je mali kreativni twist da nastane Dobri buvljak – online platforma u kojoj novac od doniranih predmeta umjesto prodavateljima sjeda na račun udrugama. Jednostavno i korisno. Vizkultura i Dobri buvljak već dugo surađuju, nadam se da će i čitatelji bar pogledati o čemu se radi na www.dobribuvljak.com ili www.facebook.com/buvljak

Kako ide Buvljaku, je li živi u kontinuitetu, i baci nam neke brojke koliko je $$$ donirano preko Buvljaka? 


Vanja Blumenšajn: To moraš pitati Boška. Dobri buvljak marljivo funkcionira već preko godinu dana, ima svoj životni ritam i prikupio je preko 60,000kn za više od 120 udruga. Brojke se možda i ne čine toliko impresivnima, ali ono što mene veseli je da su stvorene ni iz čega isključivo uz malo dobre volje. Pomalo megalomanski, ja zaista vjerujem u ovu ideju i izvan granica Hrvatske, pa se nadam da ćemo je u partnerstvu s nekim od velikih igrača moći proširiti i iskoristiti njen pun potencijal.

Ne mogu te ne pitati o tvojoj povremenoj suradnji sa super mi dragim magazinom Mrvica. Kako je došlo do te suradnje, koliko ti je ona važna i je li kuhanje i kulinarstvo samo hobi ili, kao mnogi koje znam, sanjaš da jednom imaš svoj restoran? 


Vanja Blumenšajn: A što je kuhanje nego kreacija… i to ona najbolja – jestiva. Suradnja s Mrvicom bila mi je zanimljiva iz puno razloga (osim prilike da se više družim sa Super Željkom). Koncept Mrvice nisu (samo) lijepe fotografije i recepti, nego potreba da budemo svjesni hrane koju konzumiramo, posljedica koju naše odluke imaju na nas ali i našu okolinu, ekonomiju, društvo. Hrana je danas zaista političko pitanje, od toga jedeš li lokalno ili iz uvoza, samo stejkove ili od-glave-do-repa iznutrice, pa do toga toleriraš li netoleranciju brandova poput Barille i Velebitskog. Naša mi je suradnja dala priliku da pišem kreativno izvan okvira advertisinga, promišljam o temama koje me zanimaju i naravno, naučim nove stvari o kuhanju – gdje bi drugdje naučio spremati x vrsta hladetine ili uzgajati vlastiti divlji kvasac. Za one koje zanima kako to izgleda predlažem npr da pogledaju link ili pretplatu na Mrvicu.

Ajmo s kuhanja na ‘kuhanje’ u Señoru, što novog radite u agenciji, imate li neki projekt koji će nas bacit na dupe i u kojim kategorijama, priznaj nam, bacaš udicu na nagrade ovogodišnjeg Sudnjeg dana?


Vanja Blumenšajn: Upravo završavamo kampanju za jedan novi web portal za koji smo odradili i imenovanje i branding. To će biti fora. Volimo kreirati nove stvari od početka, jer nam to daje odriješene ruke da ih postavimo i usmjerimo u smjeru kojem mislimo da trebaju ići. Želimo raditi kreativne stvari koje imaju funkciju iznad pukog reklamiranja – koje će ljudi htjeti gledati, čitati, u njima sudjelovati – to je neka nova komunikacijska paradigma u kojoj advertising ne mora nužno biti prljava riječ. Možda smo još u fazi honeymoona, ali veseli me što nas već u startu «zapadaju» zanimljivi i pametni projekti u koje želimo investirati svoje vrijeme i znanje, i super ugodne suradnje s naručiteljima – ne vidim razloga da tako ne bude i dalje.
 Baš si zapeo što se Sudnjeg dana tiče; ipak sam ja copywriter u duši, ta mi je kategorija uvijek najdraža. Ma ne bacam udicu, svi koji me poznaju znaju kako ću samokritično izabrati ono čime smo zaista zadovoljni i prijaviti. Dobre ideje imaju snagu pokrenuti ljude, siguran sam da ako smo zaista uspjeli stvoriti pokoju prizanje neće izostati.

I za kraj, kad ćete nam ti i Señor radit’ plakat za PLAKATIRANJE?


Vanja Blumenšajn: Brzo.

Tekst je originalno objavljen na portalu Vizkultura.