Kakav svet živimo?

DISCLAIMER: Odgovori nužno sadržavaju dozu generaliziranja, koje me užasava, jer je ljepota svijeta upravo u različitostima koje se ne daju svesti pod normu.

Jedno je sigurno: svijet je danas nesigurno mjesto. U post-internet eri, liberalizacija tržišta informacija nije doprinijela (samo) dostupnosti znanja, nego je overload neprovjerenih „činjenica“ omogućio da gotovo o svakoj temi pronalazite potpuno suprotstavljene tvrdnje u kojima se čovjek sve teže snalazi. I nije neizvjesnost samo u faktografiji. U sve manje stvari se možemo pouzdati; od radnih mjesta (živio neoliberalizam) do vlastitih očiju (živio deep fake). Tako izgubljen, u vječnoj potrazi za redom, čovjek se nerijetko hvata provjerenih „stupova“ poput nacije, vjere i sličnih dogmi kako bi, grupirajući se, pronašao smisao u kaosu. Nažalost, tu često biva izmanipuliran, a „utjehu“ mu nude opcije kojima smisao daje jedino zajednički neprijatelj – tako smo svjedoci porasta mržnje, isključivosti, zatvaranja granica, rasne i etničke netolerancije, sve veće kontrole... Svijet je duboko neravnopravan i ekonomski – najbogatijih 1% stanovništva ima jednako novca kao najsiromašnijih 50%. Ovo postaje bolno jasno kad posljedice toga gledamo u npr. dostupnosti zdravstvene zaštite, edukacije i posljedično, u začaranom krugu, nemogućnosti pravednije preraspodjele dostupnih mogućnosti. 

No, ako nedostaje kruha, sasvim sigurno ne nedostaje igara. Posvemašnja estradizacija politike (moraju li dužnosnici zaista biti vic-maheri i fashion ikone?), znanosti i svih „ozbiljnih“ sfera ljudskog djelovanja rezultirala je gubitkom povjerenja u znanost i dala vjetra u jedra sve glasnijim anti-vakserima, ravnozemljašima i sličnim redikulima koji prestaju biti redikuli, a postaju opasni, kad sa zadnjih stranica novina krenu osvajati top-liste, ulaziti u parlamente ili čak voditi svjetske sile. 

Ali najvažnije od svega, u hiperprodukcijskom smo se zanosu zaboravili pitati što za nas razvoj i napredak zapravo znače. Čini se da je konstantan rast postao nova nad-religija. Sjećam se kako me kao klinca jako mučilo kad bi baš svake godine striček na televiziji rekao da je turistička sezona za x posto bolja od prošlogodišnje – misterij tada jednako velik kao i kako to da je svemir beskonačan (ovo drugo mi je još uvijek teško pojmiti). Čemu zapravo služi zgrtanje po cijenu žrtvovanja prirode, životinjskog svijeta, ali i ljudskog zdravlja i dostojanstva. Svaka je neproizvodna sekunda proglašena izgubljenom, nedjelovanje ne postoji kao opcija (#fomo), a u iščekivanju izuma time-travela i savijanja vremensko-prostornog kontinuuma, multitasking multiplicira količinu novoga po istoj jedinici vremena. 

Za ilustraciju, uvijek me tužno nasmije ona pitalica: „Što ljudi koji pišu Lp, umjesto Lijep pozdrav, rade s vremenom koje su uštedili?“ Pretpostavljam da ga ulažu u kreiranje novih prilika za novo gomilanje. 

Strojevi zamjenjuju ljude i sve se više uzdamo u umjetnu inteligenciju, no jesmo li zaboravili na vlastitu? Da je sustav neodrživ i ljudski hardver sve teže prati eksponencionalno ubrzanje podražaja kojima se izlažemo, podsjeća nas rast psihičkih poremećaja i depresije koja prijeti da će uskoro biti bolest broj jedan u svijetu. Riskiram ispasti Amiš koji bi Elonu Musku precvikao internet kabele, ali to mi je zadnje na pameti; samo se kritički pitam kud plovi ovaj brod – znamo li što zapravo želimo i čemu nam sve to što radimo služi? 

Svet kakav želim

Složio bih se s Lennonom, čiji je Imagine i dalje moj akcijski plan za bolji svijet. You may say I'm a dreamer, ali sve su velike promjene pokrenuli sanjari koji su vjerovali da ne postoje nemoguće stvari. Ključna je stvar dobrobit čovjeka i prirode (kako je to uopće odvojivo!?) vratiti u središte interesa. Rastužuju me bizarne odluke poput „smanjit ćemo emisije štetnih plinova za 6,1% do 2048.“ i slično. Što može biti važnije od činjenice da sljedeće generacije možda neće nikad vidjeti dupina ili smjeti izaći na ulicu bez gas maske. Uz ekologiju, kao pretpostavku preživljavanja, piramidu vrijednosti kojima se moramo baviti svakako treba nadopuniti ljudskim pravima, s ciljem da to preživljavanje bude pravedno. U tom novom svijetu, žene imaju pravo na izbor i jednake plaće kao muškarci, ženi tko koga hoće, crkva je zaista odvojena od države, a veličina većine se mjeri u sposobnosti da zaštiti prava manjina. Tolerancija za sve osim za glupost i nasilje. Ne zamaramo se demografijom, jer na svijetu ima ljudi k'o u priči, a boja kože ionako nije važna. Dječaci smiju nositi roze hlače, a djevojčice mogu postati domaćice… svjetskog summita o obnovljivim izvorima energije. Ok je pričati s nepoznatima jer kako drugačije upoznati nove zanimljive ljude? Nitko ne baca obično smeće u kante za papir, a konobari vas ne gledaju čudno kad ne želite flaširanu vodu jer je ova iz pipe odlična (sad još i bolja jer su maknuli sitna slova iz pravilnika o zaštiti okoliša). Sva je hrana eko, jer su pesticidi zabranjeni (opet u pravilniku o zaštiti okoliša). Solidarnost je ključna mantra bez koje nema rasprave o ekonomiji i politici. Nitko ne radi u tvornicama na proizvodima koje si ne može priuštiti od plaće koju dobije. Kako smo živi i zagarantiranih prava, bavimo se znanošću, umjetnošću i obrazovanjem. Budžete za naoružanje, preusmjeravamo u edukaciju pa buduće generacije znaju tko je Čehov (Ujak Vanja!), a nemaju pojma tko je npr. Hana Hadžiavdagić (neka ne zamjeri ako sam je krivo potpisao, nesretan što znam da postoji, odbijam je guglati). Riječ influenser više ne postoji, a klijenti uvijek biraju najodvažnije ideje kojima mijenjaju svijet nabolje (i kreativci ih uvijek uspijevaju smisliti). Javna televizija izvještava objektivno u javnom interesu, a novinari su nepodmitljivi i objektivni heroji. Nuklearke postaju muzeji, a ulice se ne zovu po političarima nego pjesnicima (iako bi mogle, jer sad političari djeluju isključivo za javno dobro). 

Pišući ovo, negdje na pola puta, počeo sam se osjećati malo blesavo, kao da pišem pismo Djedu Mrazu, a zapravo je blesavo da su nas ikad uspjeli uvjeriti da je nešto drugo važnije od ovih stvari i da ih je ludo očekivati. Od svih prevara na koje smo nasjeli – ovo je najveća (čak veća i od te da Djed Mraz postoji!). 

Još je Einstein tvrdio kako ne možemo riješiti probleme istim načinom mišljenja koji ih je stvorio pa nam je neophodan otvoren um i doza famozno izraubanog out-of-the-box razmišljanja, bez fige u džepu. A kad se već razbacujem s citatima, hvala Franku Zappi na jednom od mojih najdražih: “Without deviation from the norm, progress is not possible.” I da ne duljim, za kraj na listi želja, svakome posao koji ne oduzima više od osam sati dnevno i od kojeg može pristojno živjeti. I da, da na njega ide biciklom.

Svet kakav očekujem

S obzirom na to da epizode Black mirrora jučer izgledaju kao vijesti na portalima danas, rekao bih da je budućnost vjerojatno sličnija nastavku slike iz odgovora na prvo pitanje, nego na ono drugo ;) Kažu da je pesimist – informirani optimist. Iako su se mnogi ponadali da će ovaj globalno pandemijski break rezultirati velikim preokretom i renesansom ljudskosti (već samo priželjkivanje promjene potvrda je sumnje jesmo li na dobrom putu!), čini se da famozni new normal nije toliko new, a niti normal. Mjere sigurnosti koje su uvedene „da nas zaštite“ u pandemiji, prijete ostati tu i nakon što je opasnost prošla (da sam pristalica teorija zavjere, ovu bih prvu kupio). Ali nisu za sve ni krivi „oni gore“. Npr. gotovo 50% Hrvata ne planira se cijepiti kad konačno razvijemo cjepivo. Pitanje je tko će ga razviti, koliko će koštati, tko će si ga moći priuštiti – to su sve testovi ljudskosti koje ćemo morati položiti ako mislimo ispraviti kurs. I ne znam koliko ćemo još imati prilika za popravni. 

No, nije sve tako crno; prema mnogim pokazateljima (uključujući recimo životni vijek i mnoge tekovine modernog života) današnje je doba, iako se to malo teže čita na svakodnevnoj razini, najbolje u ljudskoj povijesti. Sad nam preostaje samo da svatko od nas, sastavi svoj akcijski plan da ga učini boljim i pravednijim pa krene u njegovo ostvarenje, koliko god taj plan bio malen. Za početak budite ljubazni prema ljudima oko sebe. To je već velik korak u pravom smjeru.

Intervju je originalno objavljen u svibnju na portalu Advertiser Serbia.